Razgovarali u Parizu 25. travnja 2012.

 

Pariz u proljeće. Doduše vrlo kišno proljeće, međutim šarm Pariza neodoljiv je i uz mokre cipele. Penjući se uz stepenice dvorišne zgrade čije je golemo potkrovlje preuređeno u arhitektonski studio, dojam je bliži odlasku na tulum na nepoznatoj adresi… Pomalo derutno stubište, kao i sav prostor doimlju se prilično Goth Chic, najavljujući potencijalno neobičnu avanturu. Odile Decq svakako ne pripada stereotipu europskog arhitekta, duhovita, srdačna, ali izuzetno pronicljiva, posvetila nam je puna tri sata izuzetno zanimljiva razgovora. Uz tipičan pariški šarm, Odile je poput njene arhitekture i umjetnosti, uvijek na rubu između ekstravagancije i promišljene jednostavnosti. Unatoč darkerskom looku, njena vedrina i optimizam, uz vrlo jasnu svijest o realnosti, najbolje su sublimirane u njenoj komparaciji ‒ arhitektura je kao jedrenje. To upućuje na mogućnost neke radosnije arhitekture koja poput jedrenja proizlazi iz napora i lakoće, prkošenja i suradnje između čovjeka i prirode. U ovom vremenu krize čini se da ta jednostavna poruka sadrži puno mudrosti.

 

ORIS: Možda možemo početi s Vašim posljednjim projektom. Posjetili smo ga po dolasku u Pariz i oduševili se vidjevši uživo kako je elegantno uklopljen u sam delikatni kontekst poznate pariške operne kuće Palais Garnier. Arhitektonski je to vrlo smjela gesta, ali je istovremeno izvedeno s mnogo poštovanja i razumijevanja za povijesnu zgradu natopljenu sjećanjima. Možete li nam reći kako je započeo taj projekt i kako ste dobili ideju?

 

ODILE DECQ: Čudna je to priča, jer sam poziv primila na putu, tijekom vikenda, jednog od rijetkih u godini kad putujem u Bretagnu. Bila sam na plaži kad je zazvonio telefon. Netko me pitao jesam li zainteresirana raditi restoran u Palais Garnier. Bio je to čovjek koji je imao sastanak s jednim mojim klijentom u Lyonu. Gledao je neke modele raznih projekata koje je moj klijent dobio od različitih arhitekata i onda se raspitao za moj projekt te o meni. Sreli smo se nakon tri dana i pokazao mi je ograničenja Ministarstva kulture; ništa se nije smjelo dirati, izvana je trebalo očuvati prozirnost, bez fasade unutar lukova, i tako je počelo. Kad sam dobila nacrte, prva je ideja bila između lukova napraviti prozore, kad je već fasada bila zabranjena, izvesti zakrivljeni stakleni zid iza fasadnih lukova. Mislila sam da to možemo izvesti s vrlo prozirnim staklom, poput novog omotača koji gotovo da ne postoji. I tako je počelo. Nakon toga sam zbog visine  - prostor je visok osam metara, a mi smo željeli da staklena membrana ide sve do stropa  - nacrtala sinusoidu stakla, kako bi bez dodatnog učvršćenja dosegla tu visinu. Tako je proces počeo od te prve ideje valovite staklene fasade iza postojećih stupova.

 

 

ORIS: Oduvijek me oduševljavalo kako u svojim projektima spajate vrlo umjetnički i provokativan pristup s jednostavnim i logičnim rješenjem arhitektonskog problema. Možda se možemo, za ilustraciju Vašeg načina razmišljanja, vratiti malo kroz vrijeme i na početak Vašeg rada. Počeli ste u vrijeme kad je Dekonstrukcija bila glavna tema arhitektonskog diskursa.

 

ODILE DECQ: Čak i prije toga.

 

ORIS: Možete li usporediti svoja razmišljanja kad ste počinjali i svoj pristup danas? Je li se što promijenilo?

 

ODILE DECQ: Mnogo toga. Kad sam počinjala u osamdesetima, bilo je to vrijeme kad je Richard Meyer bio posvuda. Bilo je to vrijeme kasnog modernizma i to smo mi u uredu pratili, pokušavajući pronaći način kako da počnemo s radom na svoj način.

 

U to se vrijeme pojavila Dekonstrukcija i to mi je bilo mnogo zanimljivije jer je to bio pristup kako dekomponirati. U svom sam radu analizirala dekomponiranje komponenti projekta, programa ili nečeg drugog uz ponovnu artikulaciju na novi način, to je bila moja metoda dekonstrukcije. Kad smo počeli raditi na Banque Populaire, koji je bio naš prvi veliki projekt, počeli smo s glavnim holom kao objektom izvan zgrade. Nakon toga, polako tijekom rada na projektu, ponovno smo integrirali hol unutar zgrade jer smo mislili da u to vrijeme Francuzi nisu bili spremni za projekte dekonstrukcije. Francuska je zemlja monolitnih projekata. Zbog te tendencije ka monolitnoj klasičnoj arhitekturi arhitekti su uvijek gradili ulaze u središtu simetričnih zgrada; bila je to tradicija u Francuskoj, čak i u modernizmu. Doduše, Le Corbusier je radio nešto drukčije, ali više kao iznimku nego pravilo. U to vrijeme mi smo mislili da nismo klasičari, nismo radili simetriju, više nas je zanimao dezekvilibrij i asimetrija, graditi nešto poput prolaza, ili nešto s prijelazom i tako dalje... Ali, na kraju smo izveli monolitni projekt jer je zaista bio potreban kao takav, budžet nije bio dovoljan za dekompoziciju zgrade. No, u isto vrijeme pokušavali smo naći načina kako bismo pomakli ili dislocirali ulaz u zgradu. Poanta je bila da smo zaista diskutirali kako osmisliti BPO. Nakon te zgrade u Francuskoj su nas kvalificirali kao hi-tech, zbog sustava strukturalne fasade na kojem smo radili u suradnji s Peterom Riceom. Pratili smo razvoj tog hi-techa u Velikoj Britaniji. Nakon nekoliko godina rada na tim detaljima i gradnji, kad sam počela raditi, na primjer u Rimu, govorila sam u uredu da više nismo u hi-tech dobu. Draži mi je bio soft-tech, što znači vrlo visoka tehnologija, bez potrebe da se pokaže na van. Ovako kako danas gradim, to je vrlo profinjeno što se gradnje tiče, detalja, osmišljavanja zgrade, ali je istovremeno sve fluidno, manje vidljivo, na neki način. Jutros sam bila u Lyonu jer ondje gradimo vrlo jednostavnu zgradu, samo dva kvadra, jedan se pomiče prema obali rijeke. No, kako bismo postigli da su četiri kata izmaknuta jedan iznad drugog, moramo imati golemu konstrukciju koja je doista složena. To je više kao most ili gradnja infrastrukture. Objekt je jednostavan, ali je zaista složen što se tiče konstrukcije, načina na koji gradimo dvostruku fasadu i tako dalje. Zanimljiv je Musée des Confluences na drugoj strani poluotoka u Lyonu koji gradi Coop Himmelb(l)au. Vidimo kako se podiže konstrukcija, jutros smo gledali. Vrlo je jednostavna, a objekt će biti vrlo složen. To je posve suprotno od onoga što ja radim. Moje zgrade izgledaju jednostavno, a imaju složene strukture, a drugi je način složenost onoga što vidite na jednostavnoj konstrukciji.

 

 

ORIS: Lebbeus Woods jednom je rekao da je arhitektura antigravitacija. Vaš rad uspoređuju s objektima u zraku, a ne na tlu.

 

ODILE DECQ: U potpunosti se slažem da se arhitektura čitavo vrijeme bori protiv gravitacije i sviđa mi se ta ideja. Koristim to u predavanjima. Pokušavam se sve više oteti gravitaciji. Izgradili smo jedan objekt 2007. godine u umjetničkoj galeriji u ovom kvartu Pariza. Objekt je nastao iz skice koju sam nacrtala za ljude u svom studiju, pod nazivom Dinamični ekvilibrij, gdje postoje dva suprotna utega s crtom i potporom u jednoj točki. Sve je stabilno, međutim potrebno je vrlo malo da postane nestabilno. Za mene je gravitacija stabilnost. Volim kad se arhitektura doima nestabilnom, kao da će svaki čas otići, odletjeti ili slično.

 

ORIS: Vaš lanjski projekt Anisotropy u Los Angelesu vrlo je zanimljiv eksperiment osjetilnog iskustva i dezorijentacije. Smatram ga posebno zanimljivim jer se odmiče od arhitekture objekta ka iskustvenoj arhitekturi, arhitekturi kao iskustvu. Možete li nam ispričati kako je projekt počeo i koje su Vam bile namjere?

 

ODILE DECQ: Objekt ove instalacije trebao je apsolutno poremetiti percepciju prostora, ostavljajući dojam bivanja negdje drugdje ili kao da postoji neki drugi prostor koji zapravo ne postoji, ali ga vidite kao odraz na zidovima. Igrajući se s nagibom reflektirajućih zidova i zidova koji se zrcale jedan u drugom, a nisu nagnuti na isti način, apsolutno iskrivljavate percepciju. Volim tu ideju. Već nekoliko tjedana razmišljam o tome jer se ne radi samo o diskusiji, nego o instalaciji koju sam prošlog rujna postavila u jednoj umjetničkoj galeriji u Parizu, s istom temom ogledala koja mijenjaju percepciju prostora. Sad to sve više radim, bavim se umjetnošću, ali ovog trena to ne unosim u projekte. Možda na neki način toga ima u projektima, ali jednostavnije i minimalnije. Nedavno sam se pitala kako mogu ono što znam o umjetnosti vratiti u arhitekturu. Na primjer, za dva mjeseca u Rennesu otvaramo FRAC, možda ste to vidjeli na internetskim stranicama. To je crni volumen s urezom u sredini, a iznutra je prostor nevjerojatan. Dan nakon otvaranja otvorit ćemo izložbu u umjetničkoj galeriji u Rennesu. Sadržavat će neke dijelove s te zgrade. Ideja je vidjeti što radim i vratiti se arhitekturi. Neobično je tako raditi na dvije različite razine. Jednom sam to već napravila krajem 1980-ih. Izradili smo modele koje smo nazvali Maquette Invraisemblable. Bila je to zbirka od deset maketa koje smo izradili s obzirom na projekte tijekom osamdesetih. Izgledali su poput slika na zidu, ali su bili 3D modeli i izradili smo ih na istoj crnoj površini. Izražavali smo koncept tih projekata. Sjećam se jednog modela za stambenu zgradu koji je sadržavao perspektivu s pločnika blizu zgrade, on je poslužio za formiranje same zgrade. Nadalje, za jedan drugi natječaj, iskoristili smo tu maketu na lokaciji i rekli: ‘OK, sad ćemo izgraditi ovakvu zgradu.’ Vrlo je neobično napraviti neki koncept da se izrazi projekt i poslije iskoristiti taj koncept kao stvarnu stambenu zgradu. Odnedavno stvarno razmišljam o tome kako da moju umjetnost vratim u arhitekturu.

 

 

ORIS: Kako je počeo Vaš interes za umjetnost?

 

ODILE DECQ: Počelo je od samog početka jer sam dvije godine studirala povijest umjetnosti, prije arhitekture. Kad sam bila mlada djevojka, nisam bila sigurna mogu li se baviti arhitekturom budući da sam djevojka. Otkrila sam da se mogu upisati na studij, položila prijemni i nakon toga postala arhitekt. U to vrijeme nije mnogo žena radilo kao arhitekti. Čak su mi i roditelji ponekad govorili da je to glupo, da nikad neću biti arhitekt jer je to za ženu nemoguće.

 

ORIS: Postoji li ‘rodna arhitektura’?

 

ODILE DECQ: Mislim da ne. Postoji samo arhitektura koju rade razne osobe, bez obzira na spol, ali ponekad kad to kažem, odgovore mi: ‘Da, znate, ali kad pažljivo pogledate ....’ To je tipično pitanje kad žena daje intervju. Ja sam žena, pa što onda? (smije se)

 

ORIS: Postavio sam to pitanje jer u zadnje vrijeme u diskusijama o arhitekturi sudjeluju i neke feminističke teoretičarke.

 

ODILE DECQ: Znam, znam... Ali to me ne zanima. (smije se)

 

ORIS: Ako se zadržimo na pitanju ženske arhitekture, nekako je logična usporedba između Zahe Hadid i Vas. Postoje sličnosti, ali istovremeno i mnogo razlika. Započele ste gotovo u isto vrijeme, u počecima Dekonstrukcije. Ono što je jednako tako zanimljivo jest da ste Vi otvarali svoj Muzej suvremene umjetnosti u Rimu (MACRO) u isto vrijeme kad je Zaha otvarala Maxxi.

 

ODILE DECQ: Bio je to velik problem jer kad sam osvojila taj natječaj, to je bilo godinu dana nakon što je Zaha osvojila MAXXI. U to se vrijeme nije zvao MAXXI, a moj se projekt nije zvao MACRO. Kad smo osvojili natječaj, počeli smo raditi s ravnateljem prvo na imenu. U suradnji s njim smo gradu predložili naziv MACRO ili Muzej suvremene umjetnosti u Rimu, i kad je to ime postalo javno, Zahin je muzej nazvan MAXXI ili Muzej umjetnosti 21. stoljeća, naravno i zato jer je maksi veće od makro. I tako je počelo natjecanje. Ravnatelji su se natjecali i, što je još gore, to je bilo 2010., Zaha je svoj muzej otvarala u svibnju, a moj je ravnatelj odlučio istog dana održati ‘pred-otvaranje’. Možete li zamisliti dva otvaranja u isto vrijeme, natjecanje oko prijema i svega? Novine i časopisi i svi ostali govorili su: ‘Odile je rekla ovo, Zaha je rekla ono.’ Posvuda po novinama, puno se pričalo o tome.

 

ORIS: U takvoj situaciji arhitektu zaista nije ugodno.

 

ODILE DECQ: Svi su govorili: ‘A dvije dame rade na muzejima, a oba su u Rimu.’ Nevjerojatno.

 

ORIS: Samo smo usput spomenuli da ste se bavili i edukacijom. Radite li to i dalje?

 

ODILE DECQ: Ne, već pet godina. Prestala sam podučavati, ali su me 2007. izabrali za dekana na mom fakultetu. Više ne podučavam, upravljam, ali i to je mnogo. Pola vremena provodim na fakultetu.

 

ORIS: Kako Vam se to sviđa i kako se to odražava na Vaš rad u uredu?

 

ODILE DECQ: To su dva posla s punim radnim vremenom, i to sve govori. U proteklih pet godina nisam imala vremena ni za što zbog dva posla. Ubuduće ću pratiti kako će se stvari odvijati jer je biti dekan zaista poseban posao. Netko mi je jednom rekao: ‘Znaš, radit ćeš s dijelom mozga koji nikad prije nisi koristila.’ I to je istina jer otkriješ da je ravnati fakultetom nešto posve drukčije od podučavanja ili upravljanja uredom. Međutim, istovremeno ti daje vrlo važnu snagu jer stalno moraš objašnjavati što želiš i kamo želiš da studij ide, moraš uvjeriti nastavnike, razgovarati s njima, misliti o pedagogiji, koga pozvati da predaje. No, zanimljivo je u smislu razumijevanja što se događa u arhitekturi. Na početku ovih pet godina, korak po korak, otkrivala sam mlađu generaciju arhitekata, od 30 ili 40 godina koji rade apsolutno drukčije. Na početku smo govorili o arhitektima zvijezdama, ali se istovremeno pojavila nova generacija koja raste, uopće ne razmišlja o zvijezdama, zainteresirana za socijalna pitanja u arhitekturi. Mislim da je to danas vrlo važno. Rade sa zajednicama, poput Teddyja Cruza u San Diegu. Također sam na fakultet pozvala jednoga mladog arhitekta iz Bombaja. Pozivam sve više arhitekata iz ove kategorije jer mislim da je to prava budućnost arhitekture: socijalna pitanja središnje su pitanje arhitekture.

 

 

ORIS: Problem javnog prostora povezan je i s ovim društvenim aspektom.

 

ODILE DECQ: Da, vratimo se urbanim pitanjima. Naime, između osamdesetih i devedesetih arhitekti se nisu toliko bavili urbanim jer je to bilo vrijeme mnogih gradnji, kad se arhitekturu smatralo objektom. Mislim da je sad s tim gotovo. Sustav zvijezda zaista je bio negativna pojava u polju arhitekture. Uništavalo je samo ideju arhitekture jer se ona previše bavila objektima koje možete kupiti i uvesti kad i gdje želite, ali mislim da se arhitektura treba raditi samo za jedno mjesto. Projektirate za jedno mjesto; ne možete imati istu zgradu na mnogo različitih mjesta jer su kontekst i uvjeti lokacije vrlo važni. Tako ja mislim, i time se razlikujem od Hadidove, jer se arhitektura zasnovana na objektima može raditi bilo gdje. To može biti cipela, prsten ili nešto drugo, nije važno što.

 

ORIS: Ako se želite odmaknuti od arhitekture kao objekta, onda Vaše umjetničke intervencije zapravo pokazuju vrlo zanimljiv način kako uvući korisnike u arhitekturu, kako se pomaknuti od konzumenta do sudionika.

 

ODILE DECQ: Sviđa mi se ta ideja, da to nije samo objekt za gledanje. To govorim, ali istovremeno za galeriju u Rennesu pripremam nešto što je više o objektima i nekim crtežima.

 

ORIS: Imate širok raspon projekata i interesa, od vrlo malih, umjetničkih objekata i dizajna, preko interijera i izlagačkih prostora do vrlo velikih projekata koji se bave urbanizmom. Kako se mijenja Vaš pristup prema mjerilu projekta i ovisi li o njemu? Kako reagirate na specifične probleme koji se javljaju zbog mjerila projekta?

 

ODILE DECQ: Čudno je to pitanje mjerila, jer studirala sam arhitekturu, a nakon toga nešto urbanizma, pa se vrlo lako igram s tim različitim mjerilima, od arhitekture do urbanizma. Bojala sam se projektirati objekte jer nije lako misliti o malim objektima. Sjećam se početka 2000., kad smo za UNESCO napravili prvi naslonjač, tvrtka je napravila prototip pa su ga donijeli u naš ured. Pogledala sam ga i rekla: ‘Premalen je.’ Bila sam sigurna da je premalen. Rekla sam da nešto ne valja i zatražila nove izmjere. Sjela sam u naslonjač, bio je udoban, ali jednostavno premalen, pa sam ih molila da izrade veći. Napravili su drugi prototip, ali taj je bio apsolutno neudoban. Onda sam shvatila da je prvi predmet koji sam dizajnirala bio manji od mog tijela. Bio je to naslonjač, sad je stolac. Sad to znam raditi, ali na početku me objekt iznenadio veličinom. To nije nešto što te okružuje, stvarno je samo predmet na koji sjedneš. Čudno sam se osjećala; napravili smo modele, uzeli otiske različitih ljudi iz ureda kako bismo ih manipulirali i shvatili koji je najbolji oblik. Bili smo pragmatični, mislili smo na tijelo i kako će ga stolac obuhvatiti. Mnogo arhitekata dizajnira stolce, ponekad su zaista lijepi, ali apsolutno neudobni. Htjela sam izraditi lijep, ali udoban stolac koji odgovara tijelu. Upravo sam se zato bojala dizajna.

 

ORIS: Takvo je razmišljanje o tijelu i o tome kako se arhitektura odnosi prema tijelu, prisutno u gotovo svim Vašim projektima. Restoran u operi također je vrlo tjelesan.

 

ODILE DECQ: Da, zato što me uvijek brine činjenica da se tijelo mora lako kretati prostorom ili reagirati na prostor, ili mu prostor daje mogućnost kretanja zbog načina na koji je izveden, te tjera tijelo na kretanje. Tijelo u prostoru mora biti slobodno. Ponekad postoje neka ograničenja, ali mora se moći kretati i to stalno. Zapravo je to tema i u MACRO-u. Za mene je kretanje kroz muzej, različite mogućnosti kretanja po muzeju, zaista važno. Dati posjetiteljima mogućnosti da sami biraju put kojim će se kretati po muzeju i otkrivati umjetnost na tom putovanju.

 

ORIS: Kad počinjete tako misliti, pretpostavljam da je to vaša intuicija. Taj je pristup neobičan, posebno u vrijeme kad ste studirali arhitekturu. Vjerojatno je Vaša inovacija.

 

ODILE DECQ: Možda je to zato što uopće nisam studirala jer smo stalno štrajkali tijekom mog studija u sedamdesetima (smije se). Uvijek govorim da sam obavila šest godina studija arhitekture, ali sam od toga četiri godine štrajkala. Studij je bio tipičan za godine nakon 1968., nešto nevjerojatno. Nije tako bilo na drugim fakultetima. Morala sam i raditi u arhitektonskom uredu, ali ne kao arhitekt. Pisala sam zahvaljujući studiju povijesti umjetnosti. Taj arhitekt, Phillippe Boudon, pisao je knjige o teoriji arhitekture. S njim sam radila četiri godine, s njim pisala knjige. Obično smo sjedili na istoj strani stola, ja bih gledala što je on napisao i komentirala. Bilo je čudno tako raditi. Ondje sam naučila povijest arhitekture jer smo proučavali arhitekturu, arhitekte, dok se na fakultetu u isto vrijeme ništa nije događalo. Nakon diplome nisam znala ni kako nacrtati perspektivu, nisam znala projektirati niti vidjeti što se događa u presjeku, apsolutno nisam bila obrazovana, pa sam sve to morala naučiti kroz vlastite projekte.

 

ORIS: Kad već govorite o tom vremenu, koliko kontrakultura, pop-glazba, alternativna glazba, koliko takve stvari utječu na Vaš rad ili Vas?

 

ODILE DECQ: Mislim da sve utječe na arhitekturu. Sve oko nas utječe na arhitekturu, što znači ne samo umjetnost, već i glazba, ples, kazalište, opera, hrana, društvo, fizika, istraživanja u biologiji, sve!

 

ORIS: Prvi Vaš rad koji sam vidio bio je u časopisu Domus, most u Nanterre. U to sam vrijeme završavao studij arhitekture. Zanimala me je posebna vrsta alternativne muzike tzv. gotička glazba. Kad sam vidio Vašu fotografiju, totalno me oduševila zbog asocijacije s grupom Siouxsie and the Banshees, basisticom iz grupe Sisters of Mercy.

 

ODILE DECQ: To su bila dva moja omiljena benda u to vrijeme i često sam odlazila u London na koncerte jer Sisters of Mercy nisu dolazili u Francusku. Pjevač je rekao da je nekad imao djevojku Francuskinju koju je mrzio, pa je Francuska bila zabranjena, no sad svira i u Francuskoj. Lani sam kupila kartu, ali nisam mogla otići zbog nekog sastanka. Moram na koncert. Pjevač je zaista dojmljiv. A Siouxsie je isto bila posebna.

 

ORIS: Zanima li Vas još takva glazba?

 

ODILE DECQ: Da, i imam ih na mobitelu. Imam sve CD-e gotičke glazbe iz tog razdoblja. U osamdesetima je u Londonu bila tržnica Great Gear Market, u ulici King’s Road, gdje se svega moglo naći, kafića, odjeće, ploča, knjiga, postera, svega. Onamo se moralo ići. Svakog smo tjedna išli u London, ili svaka dva, slušati glazbu jer smo u tim grupama imali prijatelje. Istovremeno smo išli na londonske dokove. Kad bismo vikend proveli u Londonu, išli bismo na koncert, ali bismo nedjeljom gledali zgrade i građevine na dokovima i tako smo shvatili kako graditi čelične konstrukcije. Gledali smo te detalje i transformacije na dokovima. Posjećivali bismo i muzeje suvremene umjetnosti. Bila je to odlična kombinacija za vikend. Deset sam godina tako provela, vrlo inspirativno razdoblje. London je u to vrijeme bio u ekonomskoj depresiji, ali mu je energija bila apsolutno nevjerojatna.

 

 

ORIS: Otad se štošta promijenilo. Nešto na bolje, nešto na gore, ali čini se da je završila takva borba kreativnošću protiv tačerizma i krize tog vremena. Kako danas gledate na tu vrstu umjetničkog pokreta otpora? Koje je mjesto arhitekta u današnjem društvu?

 

ODILE DECQ: Kao prvo, imamo sve više arhitekata koji su poznatiji zbog ‘sustava zvijezda’, ali istovremeno, mislim da su izgubili svoju pravu ulogu u društvenom smislu. Ali, kako sam i ranije rekla, zahvaljujući novoj generaciji mladih arhitekata to se pitanje vraća. Zbog vremena između početka i kraja projekta, moramo biti u stanju svoje ideje o jednom projektu zadržavati i deset godina, bez obzira na vrijeme, novinare, medije, ekonomiju, krize i tako dalje. Sve je to vrlo složeno. Istovremeno, način na koji integriramo ili izvodimo neke stvari, što sve uključujemo u projekt, daje nam mogućnost da gledamo dalje, da nas zanima što će se dogoditi u budućnosti jer moramo biti u stanju napraviti zgradu za sljedećih deset godina, ne za danas, već za sutra. Zbog toga mislim da arhitekti mogu savjetovati političare ili ljude koji trebaju informacije ili ljude, kako bi stvarali ideje za budućnost. Ovo je jedino zanimanje koje tako funkcionira. Na primjer, dizajner obično skicu da tvrtki koja onda obavi sve ostalo. Uvijek je brzo. Reklamiranje je brzo, kinematografija isto tako. Ali, mi moramo zadržavati misli. Zato je s nama teško živjeti (smije se). Uvijek o svemu imamo ideje ili mišljenja.

 

ORIS: Zanimljiv je proces od ideje do realizacije.

 

ODILE DECQ: Da, nije linearan. Nije diskurzivan, ali morate naći put i nikad nije ravan. Zato ga uvijek uspoređujem s jedrenjem. Kad jedrite, imate točku do koje trebate stići, ali u međuvremenu idete ovim ili onim putem, zbog vjetra, struja i svega ostalog. Ako jedrite, znate da ćete istovremeno morati navigati i pregovarati, raditi kompromise, ne gubeći cilj iz vida. To je za mene i arhitektura.

 

ORIS: Zanimaju nas i projekti koje nismo vidjeli u knjigama i časopisima. Što pripremate?

 

ODILE DECQ: Sljedeći je projekt FRAC u Rennesu i otvara se za dva mjeseca. I to je muzej suvremene umjetnosti, manji od MACRO-a, različit, ali ne jako. Prepoznaju se neke ideje iz MACRO-a, ali zbog uvjeta projekta, koji je manji i gušći, istovremeno je i drukčiji. Čudno je. Iznenadila sam se jer ne idem svaki tjedan na gradilište zbog nedostatka vremena, pa kad su je otkrili, nismo prije mnogo vidjeli jer je prostor u sredini bio ispunjen skelama. No, lani kad su počeli micati skele iz sredine, iznenadila sam se i prostor me se dojmio. Svaki put kad onamo odem, divim se onome što su napravili. Stvarno je snažno. Ministar kulture je muzej posjetio u ožujku, pa se i on iznenadio. Izvana se vidi samo taj crni kvadar. Čudna je i materijalnost tog kvadra. Ima stakla, ali je staklo u slojevima od crnog do gotovo prozirnog, a gore je čelik, no čelik je crn, ali istovremeno i reflektivan. Mijenja boju prema nebu, a otraga imamo crni beton. To znači da se tri različita materijala igraju s tamom, ali su različiti jer su reflektivni, istovremeno vrlo gusti pa apsorbiraju i odražavaju sve u isto vrijeme. Vrlo zanimljiv monolit. Iznutra je to prostor koji se kreće od tla do visine od 30 metara. Ne mogu to zapravo dobro objasniti, zaista je složeno.

 

ORIS: Zanimljivo je i da su crvena i crna boja nekako česta tema Vaših radova.

 

ODILE DECQ: OK, nosim crno i to već duže vrijeme, ali istovremeno nisam htjela tjerati ljude da imaju isto mišljenje kao ja. Sjećam se prvih projekata u osamdesetima i čak devedesetima kad bismo razgovarali o bojama i materijalima nekog projekta, klijenti su me uvijek pitali hoću li unutra staviti crnu boju, a ja bih rekla: ‘Ne, crna nije obavezna.’ Od MACRO-a, kad sam se usudila koristiti crnu, mislim da je sad mogu primjenjivati i češće. Otkrila sam da je fascinantno igrati se crnom bojom u arhitekturi, ali tek nedavno. Crvenu sam uvijek koristila kod rendera, kako bih vidjela kontrast sa svjetlom. Crvenu sam iskoristila na jednoj zgradi 1991. godine kad smo trebali obojiti zid na kraju zgrade i naglasiti rez. Nekoliko smo dana o tome razgovarali s ličilačkom tvrtkom i nakon toga smiješali vlastitu nijansu crvene. Otad je koristim jer je moja, ali na početku je to bilo samo na renderima, no kako su ispadali dojmljivi, odlučili smo je koristiti i na građevinama. Bio je to proces, ne ideja, imati crnu zgradu. Polako se uvuklo, korak po korak. Sad razmišljam o tome što bih mogla nakon toga jer ne mogu dovijeka zgrade bojiti u crno i crveno.

 

ORIS: No, to je dobro, neka vrsta potpisa.

 

ODILE DECQ: Znam taj svoj problem s crnom jer otkad znam da nosim crnu odjeću, za mene je sve crno. Ne kupujem ništa što nije crno. Teška je to droga. Čak i kad kupujem obične stvari, ne kupujem ako nije crno. Kad sam počela koristiti crnu boju na građevinama, to je zaista bilo teško jer je tama tako intenzivna, pa je crna boja vrlo komplicirana. Za mene crno integrira sve boje u sebe. Stephen Hawking je rekao da je kraj crne rupe crven. I tako sam sad zarobljena u vlastitom sustavu. Zadnjih nekoliko tjedana razmišljam o tome kako pobjeći od toga.

 

ORIS: U operi ste upotrijebili bijelu i crvenu boju.

 

ODILE DECQ: Ali je pod crn. Nova je zgrada apsolutno transparentna, ali su podovi unutra crni s nekoliko crvenih objekata. U stupici sam. Teško je o tome razgovarati. Mislim o tome dok putujem, recimo da upotrijebim plavu boju, ali je plava vrlo teška zbog mjesečine. Ako je stavite vani, mjesečina je mijenja. Crvena je mnogo lakša. Ne znam, to je još jedna avantura koja me čeka.

 

ORIS: Netko je u šali rekao da crno nije boja, već pogled na svijet. Sviđa mi se Vaš pozitivni ‘mračni’ pogled na stvari. Na taj način doživljavam i Vaš projekt ‘Mrzim Božić’ koji posebno volim zbog njegove oštroumnosti. Podsjeća me malo na Tima Burtona i njegov poetski crni humor.

 

ODILE DECQ: U Francuskoj postoji dobrotvorna organizacija koja za Božić zamoli umjetnike, dizajnere i arhitekte da izrade božićna drvca koja će prodavati. Pristala sam napraviti jedno. Dakle, što je drvce? To je trokut i isprva sam rekla da ga ne želim raditi jer mrzim Božić. Igrali smo pikado i onda sam odlučila iskoristiti ga za božićno drvce, tako da je svaka strelica nosila naziv smrtnog grijeha. Sve su različitih boja, sedam strelica u sedam boja, svaka za jedan od sedam grijeha.